život feniksa
utorak, 26.12.2006.
Jedna obična (IV)
Odgađao je svoj povratak koliko je mogao. Sad je došlo vrijeme da s vrati u svoje selo. Da ponovno živi u blizini nje. Uz mogućnost da je negdje sretne. Ta pomisao mu je visjela nad glavom poput mača koji ga je sposoban ubiti. Nije je htio sresti. Nije ni sam znao što misli o njoj. Ili osjeća prema njoj. O tome uopće nije htio ni razmišljati. Ona je bila prošlost za njega. Prošla svršena radnja. Tako je htio da i ostane. Obitelj mu je priredila zabavu dobrodošlice. Organizirali su je na najvišoj grani njihove kuće samo za njega. Zabava je potrajala do dugo u noć. Na njoj su bili svi njegovi prijatelji i poznanici. Bojao se da će je netko spomenuti. No, nitko nije. Nitko se nije usudio. Nisu znali što se događa. A pošto je on nije spominjao, nisu ni oni. Gosti na zabavi su bili i njeni roditelji sa svojom djecom. Nje i njenog brata blizanca nije bilo. Roditelji su se ispričali u njihovo ime. Rekli su da je bolesna i brat se nije htio odvajati od nje ni na nekoliko sati. Odmah je pomislio da ona zapravo nije bolesna, nego nije htjela doći i sresti ga. Tako je bilo najbolje. Da je došla, svima bi samo bilo neugodno. Pozdravio je njene roditelje ne vratima i kasnije ih izbjegavao cijelu večer. Uvjerio s eda niša nisu znali, a kamoli slutili. Bio je pošteđen svih objašnjavanja. Nakon tog saznanja cijele je večeri plesao sa svojim prijateljima nijednom se ne sjetivši nje. Za razliku od nje koja je svaki trenutak mislila na njega. Zaista je bila bolesna. Os one oluje noći nije ustajala iz kreveta. Ni sama nije znala kako je smogla snage da se vrati kući. Zadnjim snagama je došla do kuće gdje su je svi zabrinuto dočekali. Nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Gdje je bila, što je radila, čak ni s kim je bila. Izgledala je strašno. Potpuno blijeda u licu. Na prozeblom tijelu joj je visio poderani plašt. Bila je potpuno mokra. Kosa joj je bila sva rasčupana i padala joj je na lice. Drhtavim rukama jedva je otvorila vrata i tada se srušila. Probudila se sljedećeg jutra na svom ležaju. Brat blizanac je spavao u mreži kraj ležaja. Dotakla mu je ruku i on se odmah probudio. Zagrlio ju je, poljubio u čelo i nježni glasom rekao da će se brzo oporaviti. Opisao joj je u kakvom su je stanju pronašli. Nakon toga je zastao. Pogledao ju je i šutio. Znala je točno što misli. Nije je htio pitati što se dogodilo nego je čekao da mu sama kaže. I jest. Ispričala mu je sve. Sve do zadnjeg detalja. Bio je užasnut. Natjerala ga da joj obeća da nikad to neće nikome reći. Da će tu tajnu odnijeti sa sobom u grob. Obećao joj je. Iako isprva nije pristajao na to, njoj ništa nije mogao odbiti. Roditeljima je rekao da je ostala s ostalim vilenjakinjama na plesu i da ih je na putu zahvatilo nevrijeme. On je odgovarao na sva pitanja umjesto nje. Lagao je bez da je trepnuo okom. Koliko mu je bila zahvalna na tome! Na sve načine su joj pokušavali sniziti temperaturu, ali ništa nije uspijevalo. Vrućica je i dalje tresla njeno tijelo. U njoj je gorjela vatra. Nije j samo tijelo boljelo nego i srce. Koliko god se trudila nije ga mogla odagnati iz misli. Ni nakon one noći. Trudila se mrziti ga, no ljubav koju je osjećala prema njemu nije bilo lako ugasiti. Ponekad bi gubila svijest. Pritom bi buncala. Prevrtala se po ležaju. Kupala se u znoju. Takvih trenutaka je bilo sve više. Nije prepoznavala nikoga, čak ni brata koji se nije odvajao od nje. Zrake Prvog sunca su obasjale cijelu sobu kad se konačno probudila. Tijelo joj se previjalo od boli. Više nije imala snage ni pridići se na jastuke. Samo je ležala kao trupac koji je posječen kad je bio najljepši. Stisnula je ruku bratu. Barem koliko je to mogla. On se odmah probudio. Poljubio ju je u ruku kojom ga držala. Smijao se. Smogao je snage za to. Osjećao je da je kraj blizu. Pogledom i stiskom ruke pokušao joj je uliti nade i volje za borbu. Šutio je. I ona. Samo bi ponekad bolno uzdahnula. Kosa joj je bila ispletena u pletenicu, ali je svejedno bila mokra od znoja koji ju je oblijevao. Oči su joj i dalje bile sjajne. Tamno zelene poput Rijeke ovog puta. Suze su joj potekle na oči. Brat je ustao da ose po maramice, no ona ga još čvršće primi za ruku. Nije više bilo snage u njoj da se bori. Svim silama je htjela živjeti no tijelo ju je izdavalo. Sad, kad je osjećala dah smrti u duši, nije htjela biti sama. Htjela je da netko bude kraj nje. A njen brat blizanac to mjesto ne bi prepustio čak ni roditeljima. Plakao je tiho i on. Tišina je bila duga, svaka sekunda je bila dragocjena. Razumjeli su se savršeno i bez riječi. Obadvoje su znali da pomoći nema i da ona umire. Oštra bol joj propara čelo. Pokušala je podići drugu ruku, ali je bila preteška. Shvatio je što je htjela i zagrlio je. Na uho mu je uspjela šapnuti samo ovo: „Volim…“ . rečenicu nikad nije dovršila. Posljednji put je izdahnula i klonula na ležaj. Brat ju je još uvijek grlio. Bio je spreman zamijeniti svoj život za njen. No, priroda je uzela nju, a ne njega. Obećao joj je tihim glasom da će nastaviti živjeti i za nju. Da će je se sjećati svakog dana. Nikad neće dopustiti da padne u zaborav. Te da nikad neće oprostiti njemu. Krivio ga za njenu smrt.
Tri je dana tijelo ležalo na odru pokraj Rijeke. Tri su dana kraj odra održavali veliku vatru d e čuva od zla. Na kraja obreda je došlo mnoštvo ljudi s cvijećem u rukama. Bilo je to poljsko cvijeće; ono koje je najviše voljela. Kraj odra je stajao starješina s bakljom u ruci, a do njega roditelji i braća. Sva braća su imala bijele cvjetove, samo joj je brat blizanac imao crni. Trebao se oprostiti s njom. Dobro je to znao. Isto kao i to da je to nemoguće. Ona za njega nije bila mrtva. Živjela je u njegovom srcu i sjećanju. Bez ijedne mane; neokaljana njime. Osjećao ju je u sebi isto kao i kad je bila živa. Iz misli ga trgnuo dolazak vilenjaka zbog kojeg mu je sestra ležala mrtva na odru ispred njega. Nije ni pomislio da bi se on mogao pojaviti. Ali kad je bolje razmislio, morao je doći. Za sve su njih dvoje još uvijek bili zajedno. Stajao je nasuprot njega. U svečanom plaštu s bakljom u ruci zaista je izgledao ožalošćeno. Baklja mu je osvjetljavala lice po kojem su jedna za drugom klizile suze. Plakao je. Usudio se plakati pred njenim odrom. Zbog njega je bila mrtva, a on je još plakao za njom. Više to nije mogao gledati. Ali nije smio ništa učiniti. On je imao pravo biti tu jer osim njega nitko nije znao. Pravu istinu. Sve što se dogodilo one olujne noći. Pravi razlog smrti njene sestre. Nije nimalo sumnjao da je on kriv za sve. Zbog njega je ostala čak i po nevremenu. Još uvijek je gledao ravno u njega. Nosio je savršenu masku i svi su ga tješili. On je ispao žrtva. Dogodila se strašna tragedija koja joj je oduzela život. Oduzela život vilenjakinji za koju je on živio. Kad bi barem mogao svima reći što joj je učinio! Da ju je slomio. Ali nije smio. Obećao joj je. Njene posljednje riječi su bile: „Volim…“ čije to ime nije uspjela izgovoriti? To ga mučilo cijelo vrijeme otkad je umrla. Je li i u posljednjim trenucima svog mladog života mislila na njega? Tijelo joj je umrlo zbog njega. Je li joj i duša umirala zbog njega? Koliko je samo patila. Osjećao je u sebi njenu bol. Kao i uvijek prije kad je bila živa. Ipak su bili blizanci. Znao je da nikad više neće imate nekoga poput nje. Da ga život prikratio za jedan dio njega. Dio koji je volio više od sebe. Sad je taj dio ležao na odru okruženom bezbrojnim cvijećem i bakljama. Na licu joj više nije bilo osmijeha.njene prekrasne oči su bile zauvijek zatvorene. Isto kao i tajna koja je bila povjerena jednom vilenjaku. Tajna koja ju je stajala svega.
